O Vitezu iz Kokardže, slijepom oficiru Luji Lovriću, i o pjesmi „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“

Rumunija, 1916. Septembar u Dobrudži, kraj sela Kokardže. Bitka protiv Bugara. Prva i najveća bitka Srpske dobrovoljačke divizije u Prvom svjetskom ratu. Dobrovoljački puk u kome je i Imbro Punka, Hrvat iz okoline Vinkovaca, Mita Gajdobranski, Srbin iz Banata, Čeh Prohaska, Lujo Lovrić, Hrvat, ratuju za oslobođene i ujedinjenje Južnih Slovena. U ovoj bici ginu oba komandanta: srpski pukovnik Mitić i bugarski Ivanov. Čeh Prohaska gubi jedno oko. Lujo Lovrić-oba. Bili su to prvi tonovi krvave balade iz Kokardže đaka sa Sušaka, Luje Lovrića. Mlad i lijep, sa mnogo topline u duši i očima, gledao je u budućnost svoga naroda i svoju. Krvavi septembar u Kokardži zamračio mu je vid i život. Septembra 1916, komandir druge čete Drugog dobrovoljačkog puka dobrovoljačke divizije, postao je Vitez. Pored svih najvećih odlikovanja, tamne naočari bile su Luji “najdraži i najveći orden”, kako je to jednom rekao.
Odesa. U luci odjekuju sirene lađa prispjelih iz cijeloga svijeta. Žagor trgovaca miješa se sa komandnim povicima vojnika. Još jednom pozdravljaju majku Rusiju i unapred pjevaju za pobjedu ili smrt. Prolaze pored kočija u kojima su ljekar i teško ranjeni Lujo Lovrić. Jedan vojnički pozdrav za srpskog oficira! Evangelistička bolnica u Odesi. Ruski ljekari pokušavaju da spasu vid srpskom oficiru. Uz Luja su i njegovi drugovi iz Dobrovoljačkog puka, iz noći u Dobrudži 1916-Vlado i Stevo. Uskoro stiže u bolnicu velika kneginja Jelena Petrović, kćerka kralja Petra I i žena velikoga knjaza Romanova. “Dobar dan i srećne Vam rane, junaci”! - pozdravila je kneginja ratnike. Nikada Lujo Lovrić neće zaboraviti ovaj susret. Osjetio je suze u očima kneginje Jelene Petrovne. Plakala je Jelena i u drugim usamljenim petrogradskim noćima, za svojim narodom, ocem i braćom koji su se mučenički kretali po gudurama Albanije...
“Visočanstvo, ja sam svjestan svoje žrtve, i to je sitnica od onoga što je naš cjelokupni narod dao i što će dati do konačnog oslobođenja i ujedinjenja...”, rekao je slijepi ratnik kneginji. U bolnici, Luji su vidali čestite rane. Ali i pjevali divne ruske romanse i govorili stihove Puškina i Ljermontova. Sestre Tamara i Ljudmila pjevale su Luju romansu koju je on i kasnije volio da sluša:
“Teško mi je što ljubim samo Tebe,
Teško mi je što volim samo Tebe...”
Mučen nostalgijom i svojom zlom sudbinom, Lujo im je govorio Brankove stihove, koje ga je stari, dobri učitelj naučio na Sušaku:
“Lisje žuti veće po drveću, lisje žuti dole veće pada,
Zelenoga više ja nikada, vidjet' neću! Kada je Odesom prolijetao prvi, mekan i srebrni ruski snijeg, Lujo se preselio u dom Alekseja i Sofije Filipovne. Pojavio se u novoj, elegantnoj uniformi srpskog oficira. Kćerka Sofijina-Palja, sačekala je Viteza Lovrića u salonu prepunom hrizantema. Lujo je poljubio Palji ruku i otpjevao romansu “Uberite ljubičice” od Smirnova. Bila je to pjesma kojom će Lujo uvijek dočekivati Palju, djevojku od sedamnaest ljeta, sve dok ga lađa iz Arhangelska, preko Sjevernog mora, ne odvede u London.
“Ljubav se javlja između nas od prvog dana našeg poznanstva”-pisao je Lujo u svom romanu “Suzna jesen”. “Njene su kose bile uvojito plave i mekane kao svila. Voljela je muziku i knjigu”... U dugim večerima, uz čaj, Palja je svirala Luji na klaviru. Jedno drugome su govorili omiljene stihove. Palja-Puškina, a Lujo-Branka. “Kada sam mislio da ću biti najsrećniji, morao sam napustiti dom Sofije Filipovne, Palju, Odesu i Rusiju”...
Lađa iz Arhangelska krenula je za Englesku. Ponio je Lujo dušu nježne ruske djevojke Palje, pjesmu Rusije i hrizanteme. Na doku, jedan lađar svirao je na harmonici i pjevao:
“Jamšćiku ne goni konje, nemam više kud da žurim,
nemam viške kog' da ljubim...” U Londonu, učio je školu za slijepe oficire. Mučila ga je nostalgija. I londonske magle i izmaglice. U otadžbini, plakala je njegova majka. Svi preživjeli ratnici Velikoga rata vratili su se kući. Oru zemlju, uče đake, komanduju u vojsci zajedničke države, žene se, pjevaju... Lujo, piše majci:
“Majko! Nemoj da plaču oči tvoje za oči moje, kad ne plačem ja. Nemoj da se bojiš za budućnost moju kad se ne bojim ja. Jer, znaj, budućnost je moja u budućnosti ujedinjenog naroda našeg. U njegovoj sreći, biće i moja sreća...” U Londonu, napisao je roman “Kroz snijegove i magle”. Ali i baladu “U tuđini”. Godine 1919, Lujo Vitez Lovrić se oduševljeno vraća u otadžbinu. Na putu od Londona do Pariza piše novi roman “Povratak proljeću“. U Zemunu, u školi, učio je slijepe ratnike. Sve do Drugog svjetskog rata, kada je iz Zemuna morao da bježi u Beograd, koji ga je volio i gdje je bio bezbjedan. Nosilac odlikovanja Karađorđeve zvijezde sa mačevima; Ordena velikog orla sa mačevima; Ordena svetog Đorđa, najvećeg ruskog carskog odlikovanja za hrabrost koje mu je u ime ruskog cara predala velika kneginja Jelena Petrovna u Odesi, rumunskog Ordena bijeloga lava, koji mu je lično na grudi okačio prvi predsjednik Čehoslovačke Tomaš Masarik, Lujo Vitez Lovrić umro je u Sušaku 26. novembra 1986. u 92. godini. Bio je to kraj balade o Vitezu iz Kokardže.

Nisu poznati autori muzike i stihova popularne, nacionalne, rodoljubive, nadahnute, sjećajuće, iskrene, pomalo bolne, upotrebljive, sporne i, u jednom istorijskom trenutku, nesrećne pjesme “Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala”. Sadržaj ove pjesme, njena inspiracija i muzička forma, stižu iz deseterca (što se tiče stihova). Njenu melodiju već smo čuli prije mnogo decenija u staroj narodnoj pjesmi:
“Čija kola, čija kola, klepeću sokakom,
To su naša, to su naša, idu sa salaša...”
Prva strofa pjesme “Ko to kaže, Srbija je mala”, glasi:
“Ko to kaže, ko to kaže, Srbija je mala,
Nije mala, nije mala, tri put ratovala”.
Dakle, ovi stihovi, u epskom desetercu, govore o ratovanju Srbije 1912- 1918. U tom periodu, Srbija je ratovala protiv Turaka, Bugara i Švaba.
Iz ovih stihova, vidi se i sljedeće:
“... Turke isterala (1912). Znači borba protiv okupatora;
“... Pred Bugare stala (1913). Znači, Srbija se branila;
“... Švaba udario (1914). Znači, Srbija je napadnuta i ona se branila;
“... Srbin pobedio (1918). Znači, pravda je pobjedila!
Srbija je napadnuta. I ona se branila. Ovaj rat za Srbiju bio je oslobodilački. To nam je ispričala i pjesma “Ko to kaže, Srbija je mala”, vjerovatno nastala pri kraju Prvog svjetskog rata, posle Solunske ofanzive, a moguće i dok je vojska još bila u kasarnama iako je rat bio završen.

Postoji mišljenje da je nastala i kao revolt jednog dijela Srba i ratnika protiv stvaranja Jugoslavije. Srbija je dobila rat, sve je uradila za svoje oslobođenje i za stvaranje nove, zajedničke države, kako je onda mala? Divovska borba Davida i Golijata inspirisala je nepoznatog pjesnika da napiše ovako dirljiv, ali i istorijski tačan tekst. Jedan pisac je zabilježio: “Tri sile napale Srbijicu”. Tačno. Srbija je pobijedila i ova pjesma je divljenje Srbina svojoj duši, snazi i odanosti otadžbini “koja ne može biti mala”. Poslije Prvog svjetskog rata i uspješnog oslobođenja Srba i njihove braće, neki Srbi su javno i iskreno postavljali pitanje da li im je Jugoslavija uopšte potrebna. Jer, Srbija nije mala i šta će biti sa njenom trijumfalnom slavom, slobodom, mišlju, krsnom slavom, seljakom i ratnikom...Došlo je do ovih stihova koji su zračili ponosom, nisu nikoga dirali, ali nisu mogli prećutati da su “istjerali, branili i stvarali” preko svoje krvi za sebe i drugoga. Svoje uspjehe Srbi su uvek dijelili s drugima, kojima je tada diobabila neophodna.